• PRINT
  • E-MAIL
A A A
novosti

Arhitektonsko-ruralni putopis (3.dio)

U prošlom nastavku posjetili smo ekosela u Slovačkoj, Litvi i Estoniji. Vrijeme je za Finsku priču.
Arhitekt Veljko Armano Linta podijelit će s nama nesvakidašnji putopis. Na putu do Finske nije obilazio gradove, kao većina (nas), već se bazirao isključivo na sela, ili konkretnije, ekosela.

Kad smo željni kulture i arhitekture, putujemo u velike gradove. Kad smo željni zraka i avanture, putujemo u prirodu. Ali ovaj putopis o pet ekosela između Hrvatske i Finske pokazuje nam koliko propuštamo kad preskačemo ruralni prostor, kako geografski tako i mentalno.


Keuruu (390km S od Lilleorua)

Nakon što smo spavali kao bebe u udobnim krevetima našega domaćina u Lilleoruu, krenuli smo u Tallinn kako bismo se ukrcali na trajekt koji će nas odvesti u Helsinki. Nakon 90km na moru, trebalo je prijeći još samo 300km do zadnjega ekosela na našem popisu. Došli smo u Keuruu kasno navečer, po danjem svjetlu i pljusku. 2760km od Zagreba, bilo nam je jasno da smo ponovno došli do mjesta koje je gotovo potpuno različito od ostalih koja smo posjetili.
Prva se razlika odnosila na mjesto na kojem smo uspostavili «prvi dodir» sa zajednicom: to nije bila privatna kuća, nego njihova društvena zgrada. Primili su nas u menzi, s tim da nas nije dočekao jedan domaćin, nego svi kojima je bilo do druženja i razgovaranja s nama. Ljudi su dolazili i odlazili, ali jedna je skupina ekoseljana dugo ostala s nama dijeleći iskustva, priče, ambicije i mišljenja. Najviše me se dojmila priča o svađi jednog Talijana i jednog Finca.Kada je Talijan podigao glas (ili počeo vikati, ovisno o kutu gledanja), Finac je pobjegao. Zašto? Zato što nije htio udariti Talijana, a u njegovom je svemiru vikanje početak fizičkog obračuna, dok Talijanu predstavlja glavno obilježje uzavrele rasprave. Ta me priča podsjetila na moje iskustvo na United World Collegeu (UWC): dvije godine života na kampusu s tinejdžerima iz cijeloga svijeta, različitih državljanstava, religija, društvenog i ekonomskog porijekla. Takva iskustva prisile čovjeka da shvati koliko toga uzima zdravo za gotovo.
Idućeg nas je dana ekoselom provela jedna od njegovih osnivačica. Rekla nam je da Keuruu ima jednu svrhu koja je važnija od svih ostalih: učiti živjeti u zajednici. To je bio zapanjujuće jasan i sažet izraz svrhe, i dao mi je misliti: nikad prije nisam mislio da bi «učiti živjeti u zajednici» mogla biti središnja os neke namjerne zajednice, ali odjednom mi je to imalo smisla. To je korisna svrha, vrijedna poštovanja, nešto što treba učiti i razvijati. Shvatio sam da sam na UWC-u naučio da su ljudi u svojoj srži više slični nego što su različiti, i da sam naučio kako živjeti s još četiri cimera, ali nisam naučio kako svjesno stvoriti zajednicu i održavati je. U tom sam trenutku shvatio da se radi o vještini koja bolno nedostaje našim obrazovnim sustavima.


Tradicionalne finske drvene zgrade, Keuruu


Keuruu predano prakticira krugove dijeljenja i odlučivanje konsenzusom. Sve se odluke donose konsenzusom pa je čak i odluku da nas prime kao goste raspravila i odobrila cijela zajednica (pedesetak ljudi). Od osnutka prije dvadesetak godina, zajednica je prošla nekoliko faza i mnogo izazova. Sve je to preživjela, a izazovi su iznjedrili različite procedure, uključujući krugove dijeljenja, odobrenje članstva, način izračuna najamnine, cijenu odsjedanja gostiju (simboličan iznos, ali se dosljedno naplaćuje), i tako dalje. S obzirom na moć svakog pojedinca pri donošenju odluka, mudro je ozbiljno pristupati primanju novih članova. Prije nego što netko postane punopravni član zajednice, mora najprije dobiti dopuštenje za dvodnevni boravak. Ako to prođe dobro, smije ostati dva tjedna, zatim šest mjeseci, i tek se tada donosi konačna odluka. U ovom slučaju po načelu «konsenzus minus jedan», tj.osoba se prihvaća ako najviše jedna osoba ima prigovor. Taj postupak kandidatu daje dobru predodžbu o novome domu prije nego što se odluči doseliti.
Za razliku od ostalih ekosela koja smo posjetili, u Keuruuu nema privatnih kuća, niti privatnog posjedovanja parcela ili zgrada. Zgrada u kojoj smo na početku bili primljeni – društveni centar – sadrži menzu, profesionalnu kuhinju, urede, sportsku dvoranu i, naravno, muške i ženske saune u skladu s finskom tradicijom. Zatim postoje zgrade sa sobama (za samce i goste) i malim stanovima (za obitelji). Luksuza nema, a osobni prostor je malen. Ali zato su zajednički prostori izdašni i bogati sadržajima.Svi plaćaju najamninu i udio u režijama (po kvadratnom metru).Svi imaju zadužena u kuhinji i trebaju pridonijeti zajednici nekom vrstom rada. Međutim, definicija «rada» se poprilično razlikuje od uobičajene, u kojoj je prečesto poistovjećena s «poslom». U Keuruuu rad znači smisleni osobni doprinos, bez obzira radi li se o likovnoj umjetnosti, tesarstvu, glazbi, vrtlarstvu ili nečem drugom. Zato je normalno (i uzbudljivo!) da zgrade u Keuruuu sadrže stolarsku radionicu, keramičarsku radionicu, (mali) povrtnjak, staklenik, puno glazbenih instrumenata, itd.


Društvena soba u najstarijoj zgradi u kompleksu, Keuruu

Zgrade u Keuruu nisu nove.Radi se o tipičnim starim crveno-bijelim drvenim zgradama (jedna je čak i zaštićeno dobro) u različitim fazama unutrašnje i vanjske obnove (ili zapuštenosti). Istini za volju, ekološki otisak stopala građenja u Keuruuu jako je mali. Zašto graditi nove zgrade ako možemo koristiti stare? Jedina loša strana je slaba toplinska izolacija postojećih, neobnovljenih zgrada. Ali toplinska se energija stvara pomoću lokalne biomase, što je jedna od najmanje loših opcija.
Što se tiče ekoloških rješenja, Keuruu crpi vodu iz bunara i polako zamjenjuje septičke jame kompostnim zahodima. Struja dolazi iz mreže, ali je broj kuhinja i sauna smanjen kako bi se smanjila potrošnja i troškovi. Dio hrane proizvodi se u zajednici, a dio se kupuje od organskih poljoprivrednika, uključujući one koji obrađuju zemlju koju im iznajmljuje zajednica.
Dugo prije nego što je postao ekoselo, Keuruu je služio drugim svrhama.Prvo je bio farma, pa zatvor (radni logor) za muškarce koji su napustili obitelji i nisu plaćali alimentaciju.Nakon toga je bio centar za liječenje alkoholičara.Devedesetih godina je bio centar za prognanike s Balkana. Kada je napušten, skupina entuzijasta dobila ga je od države kako bi stvorila alternativnu zajednicu. Obnova teče polako jer materijalne promjene uvijek slijede društvene promjene, ali i zato što nema puno novca. Mnogi članovi zajednice su slobodni strijelci, ili su nezaposleni, ili započinju male biznise, tako da je življenje skromno. (Dobro je da su finske naknade za nezaposlene dovoljno velike da pokrivaju osnovne troškove života u Keuruuu.)
Zajednica je napravila vrlo male iskorake u smjeru suradnje sa susjednim područjima u općini i s drugim potencijalnim partnerima koji bi, među ostalim, mogli podići ekonomski kapacitet ekosela. Tome je tako jer se zajednica morala konsolidirati nakon nekoliko teških godina (nije bilo dovoljno selektivnosti spram novih članova pa je bilo problema s ovisnicima), ali domaćini su nam rekli da se ideja povezivanja s vanjskim svijetom i pretvaranja ekosela u kulturni centar širi kroz zajednicu. I to se događa polako, ali Keuruu mi je ostavio osjećaj da polako može biti dobro. Pitanje je da li se to može primijeniti na cijeli svijet, s obzirom na ekološku, društvenu i ekonomsku krizu. Ali možda bi nas odgovor na to pitanje iznenadio...


Nastavak stvaranja zajednica (330km I od Keuruua, i dalje...)


Neki od facilitatora UWC kratkog tečaja u Finskoj, Kontioranta

Pozdravivši se s dragim domaćinima u Keuruuu, otišli smo u malo mjesto po imenu Kontioranta, u blizini grada zvanog Joensuu. Došlo je vrijeme da nas troje uđemo u uloge facilitatora Kratkog UWC tečaja o identitetu. Čekao nas je jedan tjedan građenja tima i završnih priprema programa u suradnji s trinaestero ostalih facilitatora, a zatim dva tjedna sa sudionicima – 48 srednjoškolaca iz cijele Europe i Kavkaza. Te ćemo tjedne provesti u bivšoj vojarni, stvarajući zajednicu učenja koja treba imati procedure za donošenje odluka, dogovore o pravilima, strategije za razrješavanje sukoba, prilike za druženje i slavlje, programe za suradnju s lokalnom zajednicom, i tako dalje, sve u duhu Koledža ujedinjenog svijeta. Naši su me posjeti ekoselima pripremili za to iskustvo na vrlo važan način.
Vidjeli smo koliko se zajednice mogu razlikovati čak i kad pripadaju Globalnoj mreži ekosela. Toliko je toga ovisilo o motivacijama i snovima ljudi koji su u njima živjeli, ali jednako su bitni bili načini na koji su zajednice odlučile donositi odluke i upravljati sobom. Sve su bile vrijedne poštovanja jer su imale hrabrosti pretvoriti snove u akciju i istražiti načine na koje naši međusobni odnosi i odnosi spram okoline mogu biti različiti od uobičajenih, koji su prečesto nesvjesni i destruktivni. Pa ipak, nema jamstva da zajednica jednog ekosela neće biti destruktivna. Koliko god bio težak ili prekrasan, život u zajednici iziskuje stalnu posvećenost i pažnju.


Zalazak sunca, Kontioranta

«Živeći» i facilitirajući u privremenoj zajednici u Kontioranti, shvatio sam da bi iskustvo učenja i življenja u visokokvalitetnom hibridu ekosela i škole bilo jako dobro za mlade ljude. Mjesta i uzorci življenja oblikuju nas više od akademskih aktivnosti i rasprava. Zato bi život u zajednici koja primjerom pokazuje ono što propovijeda o ekološkoj, društvenoj i ekonomskoj održivosti proširio svjetonazor učenicima-ekoseljanima te bi im istodobno pomogao izgraditi set praktičnih vještina koje bi mogli primijeniti gdje god se našli kasnije u životu. Počeo sam shvaćati, iz novoga kuta, koliko je sve međusobno povezano i koliko bi naš pristup trebao biti integrativan.To me shvaćanje nagnalo da započnem svoje putovanje s organizacijom Gaia Education.

Što se tiče pitanja s početka, «Što je ekoselo?»... Ekoselo je mjesto istraživanja i stvaranja alternativnih budućnosti.Ali to ne znači ništa dok ih ne posjetiš. Toliko su raznolika da sigurno možeš pronaći neko koje ti je na valnoj duljini, posjetiti ga i naučiti puno o vlastitim predrasudama, ali i o svojim skrivenim željama o tome kako želiš živjeti život punim plućima. Definitivno vrijedi vremena, truda i kilometara. A udobnost stanovanja... To je nešto što se može postići bez žrtvovanja ekologije i ekonomije, ali zahtijeva introspekciju, promjenu nekih navika i nazora, odustajanje od pokušaja da se nekoga impresionira, otvorenost koliko prema novostima toliko i prema tradiciji, i pažljivo planiranje. Nagrada za tu vrstu truda uključuje udobnost, ali je puno veća od nje, jer sadrži i bitne korake prema životnom skladu i ravnoteži.



Arhitektonsko-ruralni putopis (1.dio) - Od ideje o posjetu ekoselima do mađarskog Galgafarma

Arhitektonsko-ruralni putopis (2.dio) - Nastavljamo ulaskom u Slovačku




Komentari

Trenutno nema komentara.
  • Share |

BRZA PRETRAGA

POKROVITELJI

Holcim
-
-