• PRINT
  • E-MAIL
A A A
novosti

Intervju s Lucianom Lazzarijem, predsjednikom Vijeća arhitekata Europe

Luciano Lazzari, aktualni predsjednik Vijeća arhitekata Europe govori o tome što misli o budućnosti arhitektonske struke, o javnoj nabavi te o odlasku mladih arhitekata u inozemstvo.
Pripremili: Dubravko Bačić i Dalija Milonja
U Zagrebu razgovarale: Maja Huljev Ton i Dalija Milonja


Gospodine Lazzari, možete li molim Vas našim članovima/čitateljima ukratko predstaviti Vijeće arhitekata Europe?

ACE postoji 25 godina. Ima sjedište u Bruxellesu i zastupa arhitekte i njihovu profesiju u Europi. Imamo 46 članica organizacija iz 32 zemlje. Dvadeset osam naših zemalja članica su iz Europske unije (EU). Osim toga, imamo dvije posebne zemlje članice, Norvešku i Švicarsku te dvije zemlje koje imaju status promatrača, Tursku i Srbiju. Trenutačno su naše članice zemlje koje su ujedno i članice Europske unije ili one koje su predale zahtjev za članstvo u EU-u, takozvane države pristupnice. Naše ukupno članstvo broji oko 550 000 arhitekata. Smatramo da smo za našu profesiju vrlo reprezentativni. Organizaciju smo strukturirali vezano uz tri aspekta koji se odnose na nas kao arhitekte u Europi: pristup, praksu i odgovornost. Pristup je način na koji postajete arhitektom, praksa način na koji radite kao arhitekt, a odgovornost način na koji se ponašate kao profesionalac.

Prvi aspekt obuhvaća naše smjernice vezane uz obrazovanje, kontakt s obrazovnim institucijama (školama) koje se bave arhitekturom, smjernice o profesionalnim kvalifikacijama itd. Drugi aspekt uključuje bilo što, što ima veze s osiguranjem, javnom nabavom, kontinuiranim profesionalnim razvojem i natjecanjima. Treći aspekt se bavi socijalnim i urbanim pitanjima, okolišem, održivošću i javnom nabavom. ACE je tu da prati što EU radi, kako bi utjecao i lobirao u korist naših stavova vezanih uz profesiju, održavao standard u obrazovanju itd. Mi pratimo (monitoring), gledamo što se događa, nastojimo imati utjecaj i u izravnom smo kontaktu s EU-om, sve to putem različitih glavnih uprava (direktorata), na primjer, glavnih uprava za unutarnja tržišta, trgovinu, okoliš i usluge. Naš pristup je proaktivan i nastojimo reagirati kada god uočimo da nešto ne valja.


Mislite li da je ACE vidljiv i u dovoljnoj mjeri glasan u zastupanju profesije?

Veoma smo reprezentativni, ali ono što činimo nikako nije dovoljno. Uvijek se može napraviti i više od toga. Naša snaga je u činjenici da imamo cijelu vojsku ljudi, a svi su volonteri. Svako područje ima radne skupine. Imamo 12-14 radnih skupina koje se bave različitim pitanjima. Svaka radna skupina ima 5-12 članova. Imamo također pet zaposlenika, zaposlenih puno radno vrijeme.

Imamo tajnika koji je zadužen za svakodnevni rad ureda i politiku monitoringa. On je moja desna ruka. Također imamo Upravni odbor koji uz mene ima još deset članova-direktora. Pet direktora biramo, a pet su članovi koji se izmjenjuju, s mandatom od dvije godine, tako da svatko dobije šansu sudjelovati u Upravnom odboru. Snaga organizacije se temelji na tome koliko rada ljudi ulože u istu – neke skupine rade jako dobro, neke možda malo manje.


Koja su trenutačno i u budućnosti, prema Vama, najaktualnija pitanja za našu profesiju na razini EU-a? Što je u fokusu interesa vaše organizacije u ovom trenutku?


Jedno aktualno pitanje se odnosi na operativan rad, znači sposobnost opstanka, a u dugom roku, način na koji se kao profesija možemo boriti i kao osobe uhvatiti u koštac s klimatskim promjenama. Ovo je za mene veoma bitno pitanje. Tražimo način za svakodnevni život i odlučujemo kako ćemo živjeti za dvadeset godina. ACE se bavi i jednim i drugim pitanjem. U svakodnevnom radu imamo puno posla vezano uz direktivu o profesionalnoj kvalifikaciji, što znači kako rješavati pitanja mobilnosti arhitekata i kojim zakonima će biti regulirano priznavanje nečijih kvalifikacija. Također smo angažirani u području direktive o javnoj nabavi. Dodatno uz ove dvije direktive, pažljivo pratimo što se događa u Europskoj komisiji zbog velikog broja novih direktiva koje ista izdaje. Direktiva o profesionalnoj kvalifikaciji je nedavno revidirana i tek je izašla nova verzija br. 55/2013. Pojavila su se neka nova pitanja. Minimalne razine su podigli s četiri godine na 4+2 ili 5, što znači pet godina redovnog akademskog ili četiri godine akademskog plus dvije godine praktičnog obrazovanja i izobrazbe. Podigli su minimalne standarde za jednu godinu, ali još uvijek mislim da je 5+2 idealan vremenski rok za koji smo lobirali vezano uz obrazovanje arhitekata.

Na trećem mjestu stavljamo naglasak na kontinuiran profesionalni razvoj (continuous professional development -CPD, stalno stručno usavršavanje, op.a). Nastojimo svugdje poticati programe SSU-a. Vodimo i registar SSU-a unutar našeg Vijeća. Bilo kojeg člana koji se nalazi na popisu u našem registru odmah priznaju svi ostali članovi koji se nalaze u istom registru. SSU možete u potpunosti pohađati u bilo kojoj državi, a bit će vam uračunat u bodove u vašoj vlastitoj državi. To je tek početak. Mislim da bi to mogla biti veoma velika prednost za sve vrste razmjena između kultura i u putovanjima, čak i izvan EU-a. Mogli bismo čak dobiti mogućnost prodati SSU-a ostalim zemljama u svijetu. Ono u čemu smo dobri možemo prodati – na primjer, baštinu i održivost. To su svakodnevna životna pitanja koja ćemo pomno pratiti, ali dugoročno je važna održivost.

Smatramo da arhitekti imaju što za reći i vjerujemo kako je ovo prilika za arhitekte da ponovno steknemo istaknut položaj i dobijemo dio kredibiliteta koji smo izgubili, tako da možemo zauzeti taj prostor i reći da je arhitekt jedina osoba koja je spremna sagledati stvari na globalan holistički način. Možemo stvarati radna mjesta tako što ćemo prodavati sposobnost arhitekta da koordinira i da ima viziju koja je šira od tek tehničkog aspekta.


Možete li izdvojiti neke europske države koje su putem postupaka javne nabave postigle arhitektonske projekte dobre kvalitete?

Svugdje postoje dobri i loši primjeri. U Španjolskoj je bilo puno natječaja. U Italiji nešto manje. Situacija je promjenjiva. Ne smatram se dovoljno kompetentnim da dajem primjere.
To pitanje je prepoznato i o njemu smo razgovarali s ministricom na jučerašnjem sastanku.

Nova direktiva je usvojena u veljači 2014. i bit će provedena u sljedeće dvije godine. Postignuto je da proces bude fleksibilniji, ali sada je na zemljama članicama da isto provedu. Važni koncepti su:

1. MEAT (ekonomski najpovoljnija ponuda)

Ne mora pobijediti najjeftinija, već ekonomski najpovoljnija ponuda, što znači da se u ponudi mora voditi računa o životnom vijeku zgrade. Ne gledate samo to koliko će vas zgrada sada koštati već koliko će koštati upravljanje zgradom u 20 godina, kao i kvalitetu iste, naravno. Prema tome, ne tražite samo najjeftiniju mogućnost, tražite dobru kvalitetu koja je najpovoljnija za društvo.

2. Natječaj treba biti što otvoreniji za najveći mogući broj ljudi

Kriteriji selekcije za javnu nabavu ne smiju uključivati striktna pravila o rezimeu, članovima tima ili o prometu koji poduzeće postiže. Ti elementi ne moraju značiti da kao arhitekt niste dobri ili da ne možete napraviti dobar projekt. Javna nabava obično postavlja takve ograde. Morate dokazati kako imate tri ili pet poslova na kojima ste radili koji su slični onome za koji podnosite ponudu. Morate dokazati da ste imali zaradu koja je pet puta veća od one za koju se natječete. Te vrste uvjeta predstavljaju prepreku za mlade ljude i kreativnost. Također, rezimeji smiju uključivati samo projekte napravljene u zadnjih pet ili deset godina. Mislim da takva ograničenja ne trebaju postojati. Ako ste projektirali kuću prije petnaest godina, nema razloga zašto to ne biste mogli učiniti i sada. Ako niste projektirali školu ili bolnicu, nema razloga zašto ne biste jednu mogli sada projektirati. Ideja je da se dobije potpun uvid u dostupne talente i omogući mladim ljudima koji nemaju novaca i koji još nisu postigli velike zarade kako bi ipak dobili priliku pokazati što mogu napraviti.

Zemlje južne Europe nisu dobre u području mobilnosti. Ima puno arhitekata koji rade u inozemstvu. Četrdeset šest posto arhitekata koji rade u Londonu, rade u inozemstvu, dok je u Italiji ta brojka samo oko dva posto. Ima puno velikih imena koja rade svugdje, ali većina Talijana radi samo u Italiji.


Kakav je bio Vaš sastanak s ministricom Mrak Taritaš? Mislite li da Ministarstvo podržava jaku i neovisnu profesiju arhitekata?

Prvo što mogu reći, što je prema mom iskustvu neuobičajeno, je da smo sjedili za stolom: a) s puno žena i b) sve su bile arhitektice. Političarke-arhitektice su prilično neuobičajene, posebice u Italiji. Ideja da ministar, zamjenik ministra i šefovi svih odjela budu svi arhitekti je po meni veoma ohrabrujuća. Evidentno je da su, kao takvi, puno otvoreniji za ono što smo govorili. Predstavili smo svoj slučaj. Reakcija nije odmah uslijedila, ali mislim da je dojam bio vrlo dobar i vrlo pozitivan. Razgovarali smo o tri glavna pitanja: javnoj nabavi, stalnom stručnom usavršavanju i deregulaciji.

SSU možemo naći u svim europskim zemljama. Obvezan je u 8-10 zemalja; u ostalim zemljama je preporučen. Smatram da je bolje za SSU da bude obvezan, posebice u našem dijelu Europe. Imali smo vrlo dobra iskustva u Italiji. SSU vam omogućava da se povežete s vašim kolegama i daje vjetar u leđa organizaciji koja ga u praksi provodi. Budući da smo se kasno uključili u proces, koristimo najnoviju tehnologiju kako bi SSU bio uistinu pristupačan. S današnjom tehnologijom i za 100 Eura godišnje, možete završiti SSU dok sjedite u svom uredu. Nije potrebno da putujete.


Počasni ste član Hrvatske komore arhitekata. Što mislite o profesionalnom okružju i kvaliteti arhitekture u Hrvatskoj? Gdje smo u usporedbi s ostatkom EU-a?

Uvijek sam bio prilično impresioniran atmosferom u hrvatskoj arhitekturi. Sve nove države – takozvane države razdoblja nakon 1989. godine – koje su nastale nakon prijašnjeg sovjetskog bloka imaju vrlo bolnu tradiciju prošlosti gdje se vrlo malo vodilo računa o okolišu. Mislim da vam je to dalo nov entuzijazam da stvari napravite ispravno. Imali ste nešto što je bilo loše i pretvorili ste to u nešto dobro. Cijelo okružje je vrlo živahno. Dobio sam ovo počasno članstvo jer sam nastojao pomoći Hrvatskoj u ovom procesu, ali nije vam bilo potrebno puno pomoći. Mogao sam vidjeti da je atmosfera veoma pozitivna. Ima puno dobre arhitekture. Vrlo ste svjesni pogrešaka i veoma ste angažirani u nastojanju da ih ispravite i da stvari napravite ispravno.


Odljev mozgova je vrlo vruća tema u Hrvatskoj u ovom trenutku. Veliki broj liječnika, medicinskih sestara, softverskih inženjera itd., napuštaju zemlju. Što mislite o mobilnosti mladih arhitekata i o profesionalnoj praksi općenito, posebice s obzirom na programe razmjene studenata, prekogranično stažiranje radi stjecanja profesionalnog praktičnog iskustva, izvoz znanja o projektiranju/dizajniranju i usluga arhitekata i o tome sličnom?


To je svugdje problem. Oba moja djeteta žive u Londonu. Znam točno što je to odljev mozgova. Trst nije mjesto za mlade ljude. Italija izvozi puno svog talenta. To se događa svugdje. S pozitivne strane gledišta, to je neizbježno. Mislim da je Erasmusov projekt razmjene u cijelosti vrlo vrijedan. Mislim da je znanje jedini način za slamanje prepreka i stjecanje većeg iskustva. Neznanje je najgore. Odrastao sam u južnoj Africi gdje je cijeli sustav bio zasnovan na neznanju, a to znači ne poznavati stvarnost.

Ideja premještanja i studiranja na više mjesta je vrlo, vrlo pozitivna. Mislim da može samo obogatiti svijet arhitekture i mlade ljude. Druga stvar o mladima je ta da im je zapravo lakše naći posao nego ljudima koji imaju 40 ili 50 godina. Mladi ljudi imaju znanje koje je organizacijama sada potrebno.

Nisu baš puno plaćeni budući da ih neki ljudi samo iskorištavaju i to je grozno. Nailazim na puno ureda koji imaju sve mlađe i mlađe zaposlenike. Oni imaju sve tehnička znanja vezana uz 3D, BIM, itd., imaju sposobnost prezentiranja ideja. Važno je nastojati učiniti kako bi stvarno dali svoj doprinos uredu, a ne koristiti ih samo kao 3D majmune. Na primjer, u našoj generaciji, kada smo došli u ured, radili smo na dosadnim stvarima. Mjesecima sam radio na detaljima odvoda. Danas mlada osoba dođe u ured i napravi prezentaciju novih projekata. To je puno uzbudljivije. Uredi moraju shvatiti da bi trebali koristiti ne samo njihove kapacitete, već također i njihove ideje kojima će obnoviti poslovanje.

Postoji pokret koji je sada tek u začetku i u koji sam se i sam tek upustio, koji koncept arhitekta vidi kao doživotni proces uz predviđeno ispreplitanje ili međudjelovanje profesije, obrazovanja, sveučilišta i istraživanja.

Postoje trenutno određene prakse zasnovane na istraživanju u Ujedinjenom Kraljevstvu i Americi, gdje je istraživanje dio uredskog posla, surađuje se sa sveučilištima i osigurana su sva sredstva za obavljanje istraživanja. Oni imaju novac, znanje i radnu snagu, a time se može nešto dati uredu. Taj način kombiniranja mladih ljudi, istraživanja i uredskog posla bi bio idealan svijet i o tome ćemo raspravljati na našoj sljedećoj glavnoj skupštini.


Kako vidite budućnost naše profesije?


Dvije novine su uvedene u Vijeću tijekom mog predsjedničkog mandata. Ponovno smo uspostavili veze sa školama/obrazovnim institucijama za arhitekturu i ponovno smo aktivirali vezu s Europskim udruženjem edukatora u arhitekturi (European Architectural Association of Educators - EAAE), koje zastupa 150 škola arhitekture u Europi.

Dogovorili smo sastanak prošlog tjedna i osnovali zajedničku radnu skupinu. Europski arhitekt 2030. godine će biti naša tema ili referentna točka.

Želimo znati što rade škole. Kako profesija može utjecati na škole i kako nam škole mogu reći što rade kako bi obrazovale arhitekte za blisku budućnost ili za 15 godina? Što će nam biti potrebno za 15 godina - je li nam potrebna drugačija vrsta obrazovanja, je li nam potrebna drugačija vrsta arhitekta, je li nam potreban stručnjak/specijalizirani profesionalac ili onaj koji je stekao općenita znanja u obrazovanju (generalist)? Raspravljat ćemo o tim pitanjima i mislim kako je bitno da znamo tko će ulaziti u profesiju i da edukatori budu upoznati što je profesiji potrebno. Ovim su pokrivene sve vrste pitanja kao što su tehnologija, BIM, istraživanje itd. Moramo znati koju vrstu arhitekta ćemo stvarati, to je jedno pitanje, drugo pitanje je internacionalizacija.


Možete li nam malo više reći o „peer review” sastanku s Europskom komisijom koji je održan 30. rujna? Koje teme su bile u fokusu sastanka?

Arhitekti još uvijek zahtijevaju poštovanje. Sve najveće poslove rade arhitekti. Ako nisu arhitekti, ne mogu napraviti važne poslove. Ako vam je potrebna operacija koljena, nećete se obratiti medicinskoj sestri. Postoje tu aspekti koji su samo pitanje zdravog razuma.

Jedna primjedba koja je dana bila je o razlici u duljini obrazovanja, nešto što bi Komisija trebala razumjeti. Zašto je u nekim zemljama potrebno četiri godine kako bi se postalo arhitektom, a u drugima zemljama devet godina? Oni to ne shvaćaju. Ponovno smo objasnili kako to proizlazi iz tradicije pojedine zemlje, uključujući i način na koji su škole strukturirane. Ne želimo snižavati standarde. Direktivom je potvrđeno kako je pet godina obrazovanja minimum, ali 5 + 2 je ideal.

Komisija bi voljela vidjeti više harmonizacije, ali priznaju da postoje različiti načini za postizanje istog cilja. Cilj je imati osobu ili profesionalca koji je kvalificiran, koji svoje znanje održava tako što primjenjuje SSU, koji je sposoban izvršiti posao budući da naš rad jamči sigurnost zajednice. Nisu samo liječnik ili vatrogasac ti koji jamče sigurnost zajednice. Arhitekt je također važan za sigurnost zajednice, mi imamo određenu ulogu u društvu i važno je da je vršimo ispravno.

Očekujemo da će Komisija usvojiti određene preporuke. Oni su svjesni da nepostojanje regulative nije opcija koja bi bila moguća. Svi poštuju direktivu o kvalifikaciji. Devedeset tri posto zahtjeva koje arhitekti predaju za premještaj bude odobreno, dok samo 62% zahtjeva koje predaju inženjeri za premještaj zbog posla bude odobreno, najviše zbog toga što kod njih ima jako puno specijalizacija. Mobilnost je kod arhitekata, općenito, vrlo jednostavna.


Možete li nam reći nešto o projektima Europske unije u koje je Vijeće uključeno? Ima li šanse za Hrvatsku komoru arhitekata da bude uključena u buduće projekte?


Imamo člana u timu koji je angažiran kako bi pokrivao projekte Europske unije. Trenutačno radimo na četiri projekta EU-a. Predali smo prijavu za deset projekata ove godine, a radi se o vrlo složenom procesu. Što je šira mreža, to ima više šanse za dobivanje projekta.


Hvala Vam gospodine Lazzari na vremenu i iskustvu koje ste podijelili s našim čitateljima. Želimo Vam uspjeh u Vašim naporima i nastojanjima
za osiguranje boljeg radnog okružja za arhitekte u EU.



izvor: HKA

Komentari

Trenutno nema komentara.
  • Share |

BRZA PRETRAGA

POKROVITELJI

Alukoenigstahl
-
-