• PRINT
  • E-MAIL
A A A
novosti

Intervju s Prof. Tihomirom Jukićem

"Godinama nisu uvažavani iskustvo i reference planera nego najniža cijena projekta ili plana, tako da su u područje planiranja ušli mali privatni biroi i često osobe bez iskustva u tom području, a društvo plaća veliku cijenu kao posljedicu takvog sustava."
Intervju s prof. dr. sc. Tihomirom Jukićem objavljen je u sklopu programa „Novi kvartovi“ koji propituje, analizira i kroz umjetničke intervencije teži podizanju kvalitete javnog prostora u novim zagrebačkim kvartovima. O Vrbanima III s profesorom Jukićem razgovarao je Saša Šimpraga.

Naselje Vrbani III. građeno je od 2006. do 2009. godine prema prvonagrađenom natječajnom radu na javnom arhitektonsko-urbanističkom natječaju 2004. godine, te Urbanističkom planu uređenja izrađenom u Zavodu za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta, u timu pod vodstvom arhitekta prof. dr. sc. Tihomira Jukića. Kako se ističe u programu „prostor naselja Vrbani III. jedan je od najatraktivnijih prostora u gradu za planiranu stambenu i sportsku izgradnju. Prednosti lokacije su: jezero, sport, rekreacija, Sava, tramvaj, bus, tržnica. Predloženo rješenje je prilog dovršenju izgrađene kontaktne zone uz Jarunsko jezero, uz ograničenja kao što su: postojeća parcelacija, započeta izgradnja i djelomično uvjetovana geometrija prostora i prometnica. Prostor karakteriziraju različite razine značaja (grad, kvart,susjedstvo), mjerila i geometrije prostora. Prisutna je polifunkcionalnost na razini cijelog naselja, kao i pojedinih stambenih grupa.“

Nagrađeni projekt u konačnici je doživio Izmjene i dopune UPU-a od strane drugog autorskog tima, a što se odrazilo na kvaliteti naselja. Prvi stanovnici uselili su 2006. godine, a naselje danas ima oko 5 000 stanovnika.

O naselju govori Tihomir Jukić, glavni autor prvonagrađenog projekta.

Što biste mijenjali u programskom smislu, odnosno da li ste i što vidjeli kao problem u trenutku kada je čitav projekt naselja projektantski nastajao?

S obzirom na uložena sredstva u sportsko rekreacijski kompleks Jarun kao i novu tramvajsku liniju koja prolazi Horvaćanskom ulicom, Program arhitektonsko-urbanističkog natječaja je odredio očekivane kapacitete naselja tj. broj stanova i broj stanovnika, kao i očekivane sadržaje u naselju. No, u tom programu zanemarene su javne površine tako da nije bio predviđen park u samom naselju, računajući da će se parkovna površina naći na prostoru južno od njega tj.između naselja i buduće planirane Jarunske ulice (koja se u tome dijelu, iako još neizgrađena, sad već službeno zove ulicom Ive Lole Ribara) i koja prati Jarunsko jezero, a otvoreni sportski tereni u istočnom dijelu naselja, neposredno uz budući planirani olimpijski centar s planiranom sportskom dvoranom i velikim olimpijskim bazenom. U programskim smjernicama za naselje dan je i veći broj ograničenja koja su činile prethodno izdane lokacijske i građevinske dozvole u sjevernom dijelu naselja smještenom uz Horvaćansku ulicu, pa tako i za manju privatnu srednju školu u samom središtu naselja tj. na današnjoj lokaciji između dječje ustanove i osnovne škole.



Koja su bila ograničenja, koje prednosti, a koji kompromisi rada na projektu naselja?

Grad Zagreb je raspisao i financirao javni urbanističko-arhitektonski natječaj, ista tako je financirao i provodio Urbanistički plan uređenja. Moji kontakti za vrijeme provedbe arhitektonsko-urbanističkog natječaja bili su isključivo s Društvom arhitekata grada Zagreba koji je provodio cijelu proceduru, a za vrijeme izrade Urbanističkog plana uređenja surađivao sam sa stručnjacima Zavoda za prostorno uređenje grada Zagreba preko kojeg je i naručen plan, praćena njegova izrada i vođena procedura do njegovog usvajanja. Tek kasnije je u realizaciji plana u izgradnji pojedinih zgrada i stambenih blokova sudjelovao privatni kapital.

Dakle radilo se o projektu koji je organizirao, financirao i naručio grad Zagreb, ali je plan provođen većim dijelom na privatnom zemljištu. Naime, radilo se o nekoliko stotina malih poljoprivrednih parcela u privatnom vlasništvu koje su kasnije otkupljivali i spajali građevinski poduzetnici, te na njima gradili jednu po jednu zgradu.

Koliko ste u svojstvu prvonagrađenog autora surađivali na kasnijoj daljnjoj razradi projekta?

Nakon dobivene I. nagrade na arhitektonsko urbanističkom natječaju za najbolje urbanističko rješenje organizacije budućeg naselja, osim izrade Urbanističkog plana uređenja, koji se nije mogao izbjeći po zakonskom odredbama, u daljnjoj realizaciji naselja nisam sudjelovao ili bolje rečeno bio sam isključen iz nje iako sam pokušavao nastaviti na realizaciji urbanističkog plana. Kasnije u provedbi plana nisam sudjelovao, a što mi je žao jer bih sigurno doprinio još većoj kvaliteti naselja u fazi izgradnje i uređenja javnog prostora te u koordiniranju različitih investitora i projektanata. Nisam bio pozvan ni ja, ni netko od mojih kolega, arhitekt Jakov Ahel i arhitekt Darko Užerević koji su zajedno sa mnom radili na idejnom rješenju naselja, da sudjelujemo kod određivanja uvjeta gradnje ili realizacije bilo koje stambene zgrade i/ili uređenja javnog prostora, tako da se danas obilazeći naselje ponekad pitam - a tko je to sve projektirao? Uglavnom, odgovora na to pitanje nema. Jedino sam bio pozvan da kao jedan od više članova stručnog žirija sudjelujem u odabiru rješenja na arhitektonsko-urbanističkom natječaju za dječju ustanovu, osnovnu školu i stambeno poslovni kompleks uz buduću Vrapčansku ulicu.



Nakon izrađenog UPU-a nastojali smo i dalje raditi na projektu. Izradili smo i projekt uređenja javnih površina za cijelo naselje, konkretno za tri trga koji se pružaju od Horvaćanske ulice prema jezeru i linearni park/šetnicu koja se pruža od istoka prema zapadu tj. od budućeg planiranog natjecateljskog sportskog olimpijskog centra na istoku do poslovnog kompleksa zgrada na zapadu koji će se formirati uz novo planiranu produženu Vrapčansku ulicu koja bi trebala voditi na novi most preko Save. No, autorima prvonagrađenog projekta nije omogućen nastavak rada nego je projekt uređenja javnih površina povjeren drugoj projektantskoj firmi mimo rezultata arhitektonsko-urbanističkog natječaja i dodijeljene I. nagrade.

Potrebno je posebno istaknuti da je usvojeni Urbanistički plan za naselje Vrbani III. ubrzo nakon usvajanja 2006. godine izmijenjen u odnosu na natječajni rad. Naravno, izmjene nisu naručene od autora plana i od Zavoda za urbanizam Arhitektonskog fakulteta koji je izradio urbanistički plan, bez obzira na nagrađeni natječajni rad, nego od tada „pogodne“ projektantske kuće koja se nije libila povećavati zone izgradnje, kapacitete i izgrađenost prostora na lokaciji malog podcentra naselja koji je pretvoren u veliki višeetažni trgovački centar koji nije namijenjen samo stanovnicima naselja. Dio toga je vidljiv i danas u prostoru. Na mjestu planiranom za javne društvene sadržaje planiranom uz Horvaćansku ulicu, umjesto planiranih prostora mjesne samouprave i policijske postaje niknula je mormonska crkva koja nema puno zajedničkih veza s životom i potrebama naselja.




Što smatrate najboljim, a što najslabijim u realiziranom urbanističkom rješenju naselja i zašto?

U vremenu intenzivne stambene izgradnje u Zagrebu koji su rezultirali lošim arhitektonsko-urbanističkim rješenjima: izgradnja stambenih zgrada uz postojeće substandardne ulice neadekvatnih širina i opremljenosti (Trešnjevka, Trnje ili Peščenica…) i zanemaren javni prostor, nastojali smo planom u naselju Vrbani III. predvidjeti i postaviti jasnu, preglednu mrežu ulica s lakim snalaženjem u njima, a uz uvjet da te ulice imaju standardnu širinu, dvostruki drvored i parkirališta uz ulice. Isto tako je planirana i široka pješačka komunikacija u vidu linearnog parka koji je trebao spajati sve dijelove naselja uz uvjet da tom prostoru nije moguće prići automobilom kako bi se korisnici osjećali sigurnim i zaštićenima.

Manje kvalitetnom realizacijom plana smatram naknadno odabranu neadekvatnu lokaciju i neinventivno arhitektonsko rješenje mormonske crkve, kao i realizaciju pojedinih projektantskih arhitektonskih zahvata koji nisu na projektantskoj razini kao što je bila istovremeno arhitektura POS-a. No vjerojatno je i tu odigrao veliku ulogu odabir najniže cijene projektiranja zgrada po metru kvadratnom, a što je tada bilo najvažnije privatnim investitorima.

Također nisu iskorišteni potencijali projektiranja i uređenja javnih prostora između zgrada tj. unutarnja dvorišta iznad podzemnih garaža. Planom su bili predloženi pejsažno uređeni pješački potezi kroz blokove od Horvaćanske prema jezeru, a koji su se zbog štednje ili nerazumijevanja projektanata sveli ponekad na bojanje zelenom bojom betona umjesto podizanja kvalitetnih javnih pejsažno uređenih prostora koji su trebali činiti cjelinu s dvije stambene zgrade i služiti za odmor, igru djece i sl. Sve to je izostalo i upravo ti prostori koji su trebali biti doprinos kvalitetnijem životu u naselju, riješeni su na niskoj projektantskoj razini, a komunikacije između pojedinih središnjih prostora bolokova su izostale.




U naselju Vrbani III. središnja livada između osnovne škole i vrtića sada je namijenjena za izgradnju crkve (i pripadajućih stanova za kler), umjesto za veći javni park koji naselju s obzirom na izvedeno stanje danas nedostaje. Mislite li da na tom praznom prostoru treba nešto graditi ili urediti javni park?

Prema usvojenom Urbanističkom planu uređenja Vrbani III. radi se o prostoru (zona Dc) koji je prije izrade urbanističkog plana Vrbana III. bio namijenjen za privatnu srednju ekonomsku školu za koju je izdana lokacijska i građevinska dozvola znatno prije no što je izrađen urbanistički plan naselja Vrbani III. To je bio i jedan od prostornih uvjeta zadržavanja na arhitektonsko-urbanističkom natječaju i kao takav je ušao u projekt. Kasnije se nekoliko puta mijenja njegova namjena.

U tekstu Urbanističkog plana uređenja nigdje se ne navodi da bi ta lokacija bila planirana za crkvu. Planom je određeno slijedeće:. „…U zoni oznake D-c moguća je gradnja građevine jednog sadržaja javne društvene namjene (dom za starije osobe, sadržaji prosvjete, kulture i sl.)……. Iznimno, nije potrebno provoditi arhitektonski natječaj, ako se zadržava namjena srednje škole (D5), tj Srednja ekonomska škola za koju postoji važeća građevna dozvola. Promjenom te namjene u neku drugu javnu i društvenu namjenu i za zonu D-c je potrebno provesti arhitektonski natječaj.“

Iz ovog proizlazi da je naknadno došlo do zahtjeva prenamjene prostora zone Dc u parcelu za gradnju crkve koja bi se trebala graditi temeljem provedenog arhitektonskog natječaja. Naravno da bi se taj prostor u središtu naselja izvrsno uklopio kao javna parkovna površina, budući da se u međuvremenu odustalo od građevne dozvole privatne srednje škole izdane prije izrade i usvajanja UPU-a Vrbani III.




Biste li podržali inicijativu da predmetni prostor u urbanističkim planovima bude upisan kao javni park te uređen kao takav, a ne da se tamo išta gradi?

Apsolutno! Ako je rađena izmjena UPU-a 2006. , također bez konzultiranja autora plana, kako bi se umjesto malog uslužnog podcentra koji je trebao biti u funkciji naselja, smjestio veliki trgovački centar koji ne komunicira sa svojim okolišem i nepotrebno navlači promet u naselje, isto tako se može izmjenom UPU-a, ako za to postoji volja građana i gradske uprave, promijeniti i namjena te lokacije Dc iz „društvene namjene“ u park. Vjerojatna su upitna vlasništva i spremnost grada na otkup ili zamjenu zemljišta za taj park.

Koje korake vidite kao potrebne kako bi došlo do realizacije potencijalnog parka? Primjerice, u sklopu aktualnih izmjena GUP-a volonterska platforma 1POSTOZAGRAD ove je godine zatražila prenamjenu toga prostora iz građevinske zone u javni park (Z1). Treba li vlasništvo nad nekom parcelom uvjetovati širi urbanistički plan i biti pretpostavljeno javnom interesu, što u ovom slučaju park nedvojbeno jest?

Sve je moguće, samo je pitanje postoji li volja za dogovore i kompromise. U ovom slučaju partneri za razgovor su građani, grad, i Crkva, a procedura podrazumijeva provođenje postupka Izmjene i dopunu UPU-a Vrbani III. No, pretpostavljam da i Crkva ima svoje planove za mrežu vjerskih objekata na područja Grada Zagreba i pitanje je da li je spremna na odstupanje od nje. Njima je također cilj u novim naseljima omogućiti okupljanje vjernika u adekvatnom prostoru. Tek nakon toga dolazi tehničko i ekonomsko pitanje vlasništva zemljišta i mogućnosti i spremnosti Grada za otkup ili zamjenu istog.

Za budućnost bi veliki pomak bi bio kada bi se u Izmjenama i dopunama GUP-a unijeli normativi koliko m2 po stanovniku mora biti javne neizgrađene površine pri planiranju stambenog naselja. To bi urbanistima omogućilo nesmetano planiranje javnog prostora u naselju, a što podrazumijeva i park naselja temeljem kvalitetnijeg programa.

Teško se mogu ponoviti vremena prije 90-tih kada je zemljište bilo javno dobro i kada nije bilo problema s planiranjem i projektiranjem bogatog javnog prostora, parkova, društvenih, kulturnih i sportskih sadržaja, dakle svega zajedničkog, za što imamo dobar primjer Novog Zagreba.

Danas, s odmakom od nekoliko godina od useljenja prvih zgrada, što općenito vidite kao najveće prednosti, a što kao najveće nedostatke naselja Vrbani III.?

Ako govorimo o nedostacima sigurno treba spomenuti unutarnji prostor „dvorišta“ između dviju zgrada koji je predviđen bez barijera u javnom korištenju. Tako planirani središnji prostori između dvije zgrade koji su trebali služiti kao dvorišta za igru, komunikaciju stanovništva i pješačko povezivanje sjever-jug, od Horvaćanske ulice prema Jarunskom jezeru često su postali neprohodni prostori sumnjivog oblikovanja i neadekvatnog korištenja umjesto glavnih pješačkih arterija i prostora socijalizacije stanovništva. Postoji i veliki nesporazum u neadekvatnom projektiranju i korištenju prizemlja zgrada. Planirani prostori za trgovačke i uslužne djelatnosti u prizemljima zgrada nisu izvedeni i danas se naknadno provode često nezgrapne i neprimjerene intervencije i prenamjene prizemlja iz stambene namjene u uslužne djelatnosti. Također je neprimjerena, kao što sam već naveo, lokacija, smještaj i oblikovanje mormonske crkve koja uopće ne komunicira s okolnim prostorom i tamo je smještena kao strano tijelo u naselju.

Uskoro će se vidjeti da preveliki trgovački centar nepotrebno navlači veliki promet u naselje i promjenu Urbanističkog plana u tom dijelu smatram promašajem. Isto tako naselje Vrbani III koje je planirano s 4 kolna ulaza u naselje funkcionira danas samo s jednim križanjem i jednim cestovnim uljevom/izljevom, a što je nedostatno i rezultira nepotrebnim gužvama. Planirana prometnica južno od naselja (Jarunska ulica) nije izvedena pa tako niti još dva planom predviđena ulaza u naselje, kao niti velika parkovna površina između naselja i Jarunskog jezera. Zapadno od naselja nije izveden planirani produžetak Vrapčanske ulice, koja je trebala preko novog savskog mosta spajati ovaj dio grada s dijelom južno od Save. Isto tako nisu izvedeni sportski sadržaji (sportska dvorana, zatvoreni i otvoreni bazen) istočno od naselja. Sve to je utjecalo i na nedovršenost naselja i njegovo današnje ograničeno sagledavanje i funkcioniranje.

Prednost naselja Vrbani III možemo sagledati na dvije razine. Na razini lokacije i organizacije naselja veliku kvalitetu sigurno pruža ujednačenost izgradnje, dostupnost javnim prijevozom i to tramvaj i bus, blizina Jarunskog jezera i sportskih i rekreacijskih površina, kao i dobra opremljenost naselja koje ima dječju ustanova, školu, sportsku dvoranu, trgovačko-uslužne sadržaje itd., a koji svi zajedno zadovoljavaju sve potrebe stanovnika. Jasna je i pregledna ulična mreža i ulice imaju široki profil koji zadovoljava i smještaj drvoreda i parkirališta uz njih.

Što vidite kao potrebno da bi se naselje poboljšalo?

Kako ne stanujem u naselju Vrbani III. mislim da bi vam puno bolji odgovor na to pitanje dali sami stanovnici naselja.

Kako ocjenjujete Vrbane III. izgrađene dvijetisućitih, i „stare“ Vrbane izgrađene osamdesetih godina 20. stoljeća tj. u vremenu socijalizma?

Kao planer mogu govoriti samo o dva naselja nastala u dva različita vremenska razdoblja i u dva društvena sustava te dva potpuno različita načina i uvjeta realizacije, tako da je to ponekad teško uspoređivati. Najveći kritičari su stanovnici koji borave u njima.

Potrebno je znati da je potrebno bar 10-20 godina da jedno stambeno naselje „stasa“ tj. da dobije sve potrebne sadržaje, javnu infrastrukturu, da naraste vegetacija, da se stanovnici socijaliziraju i poistovjete s naseljem u kojem žive. Izrazito je bitna ta socijalna komponenta: kultura susreta, druženja, zajedničkih akcija itd. To se je obzirom na duže vremensko razdoblje vjerojatno ostvarilo u Vrbanima, a tek predstoji u sljedećem desetljeću u naselju Vrbani III.

Možete li općenito usporediti uvjete današnje gradogradnje, napose kolektivnog stanovanja s ranijim modelima socijalnog stanovanja u Zagrebu?

Kao prvo moramo se vratiti na uvjete gradnje stambenih naselja prije 1990. Mislim da danas obzirom na organizaciju i način građenja, najčešće zgrada po zgrada za različite investitore na privatnom zemljištu, ne može rezultirati kvalitetnim rješenjima i na onoj razini na kojoj su bili prije 1990. Tada je postojala jasna stambena politika koju danas, preko dvadeset godina nakon rata, nažalost nemamo jer je tržište uglavnom prepušteno tzv. „developerima“. Njih ne možemo nazvati građevinarima jer su se u području brze substandardne gradnje i velike zarade našli svi - od zubara, liječnika do mesara i pekara. Velike građevinske firme koje su garantirale kvalitetu obzirom na dugogodišnje znanje i iskustvo nestale su s tržišta uslijed nelojalne konkurencije i neprilagodljivosti novim uvjetima organizacije posla. Danas grade svi, a rezultati su vidljivi oko nas. Trešnjevka je primjer za to, nažalost u negativnom smislu.

Postupno su iz GUP-a grada Zagreba nestali svi urbanistički parametri koji su garantirali određenu razinu kvalitete planiranja prostora i života u njemu. Kao npr. potreban broj metara kvadratnih zelenih površina po stanovniku, udaljenost između visokih zgrada i sl. I tu se u budućnosti mora puno napraviti kako bi se osigurala veća kvaliteta života u gradu. To stalno potičemo, no rezultata, nažalost, u tom području još uvijek nema.

Tranzicijski procesi poslije 1990. nisu se dogodili samo u ekonomiji nego i u graditeljstvu. Do 1990. prostor u gradu je bio (najvećim dijelom) javno dobro tako da nije bilo problema za planiranje kvalitetnog javnog prostora: parkova, trgova, širokih ulica s drvoredima i parkiralištima, a što je sve prijelazom na privatno vlasništvo poslije 1990. izostalo u realizaciji novih dijelova grada. Javni prostor je zanemaren na račun dobiti investitora, a uz današnju zakonsku regulativu i način upravljanja gradom i teško provediv. Često se prostori za parkove trgove, vrtiće i sl. iako su planirani u urbanističkim planovima teško provode obzirom na privatno vlasništvo zemljišta. Građani su načelno zauzimaju za te sadržaje, do trenutka spoznaje da je to planirano na njihovom zemljištu. Znaju da će morati prodati zemljište po puno nižoj cijeni gradu, nego privatnom investitoru za gradnju stambenih zgrada i tu nastaje otpor i ucjenjivanje grada.

Tu je zakazalo donošenje i provedba zakona o urbanoj komasaciji kao i neadekvatno upravljanje gradskim prostorom. Nastala je disproporcija između planiranja prostora i njegove provedbe, tako da građani najčešće ne vide što je planirano nego samo ono što je realizirano, a zadnja dva desetljeća uglavnom je realizirana samo izgradnja stambenih zgrada, a zanemarena realizacija ostalih sadržaja i javnog prostora.




Naselje Lanište primjer je lošeg ili zapravo nepostojećeg strateškog planiranja, a mnoge tamo realizirane prostorne situacije posljedica su ad hoc odluka (npr. lokacija za Arenu za koju je javni natječaj raspisan i proveden na potpuno drugoj lokaciji od one na kojoj je u konačnici i po potpuno drugačijem projektu izgrađena; potom situacija s promjenom lokacije Obrtničkog centra ili činjenica da naselje također nema planiranih značajnijih javnih parkova). Kako ocjenjujete to jedno od najmlađih recentno izgrađenih novozagrebačkih naselja, a koje još nije posve dovršeno?

Takav postupak planiranja prostora nije se smio dogoditi u Zagrebu obzirom na dugu tradiciju planiranja i gradnje. Tu su izostala sva pravila struke od planiranja do izvedbe, a svemu tome pogodovao je stihijski pristup, a ne kontinuitet i sustavno planiranje. To je upravo pravi primjer tzv. „ad hoc“ planiranja, ako se to uopće može nazvati planiranjem i „developerskog pristupa“ izgradnji grada, a rezultati su vidljivi i svima nama služe kao iskustvo. Slični procesi i rezultati i razina realizirane kvalitete, ali u manjem mjerilu, bili su krajem 90-tih godina prošlog stoljeća prilikom gradnje interpolacija na Trešnjevci iz postojeće parcelacije na substandardnim parcelama i neprimjerenim profilima ulica, a što je vodilo ka kaosu u prostoru.

Vidite li i kako gledate na odgovornost same struke na de facto prešutno toleriranje takve prakse, osobito u vremenu kada su se takvi zahvati dogodili?

Treba znati da se u prvom desetljeću nakon Domovinskog rata, uslijed svih već nabrojanih političkih, društvenih i ekonomskih tranzicija, najveće promjene odrazile na prostor. Jedan sustav planiranja zamijenjen je novim u kojem se kao struka nismo najbolje snašli u kratkom vremenskom razdoblju. Stotinjak provedbenih urbanističkih planova, do tada važećih, stavljeno je odlukom van snage, a što se nastojalo zamijeniti povećanjem detaljnosti i „tumačenjem“ GUP-a grada Zagreba od strane referenata u gradskim službama. Povratkom vlasništva nad zemljištem smatralo se je da je ono iznad svega i „novi vlasnici“ su političkim i drugim sredstvima utjecali na promjene namjena u prostoru. U to vrijeme nije se govorilo o urbanističkoj struci. Veliki biroi su bili raspušteni, a arhitekti i malobrojni urbanisti prepušteni sami sebi. Čuo se samo poneki glas „protiv“ od pojedinaca s raznih tribina i okruglih stolova ali nedovoljno za promjenu u društvu ili prostoru. Naš tisak se godinama bavio samo „slučajevima“ u prostoru ne pridonoseći podizanju svijesti o njemu i važnosti planiranja istog.

Postoji i jedna sintagma da je „grad odraz društva u kojem nastaje“ pa prema tome teško je tražiti odgovornost jedne osobe ili jedne struke.

Cijela društvena klima je bila takva da se tražio i čekao investitor i djelomično usvajao njegov projektni program. „Veliki investitori“ često su kalkulirali kupujući zemljište koje nije bilo planirano za gradnju, a nakon toga su pritiskom kapitala i otvaranjem novih radnih mjesta uvjetovali prenamjenu zemljišta. Mislim da se slična situacija dogodila npr. i oko lokacije Ikea-e.

No vremena se mijenjaju – većim stupnjem demokracije u društvu i svijesti o prostoru u kojem živimo, prozivanjem odgovornosti nadležnih, buđenjem građanske inicijative i ponovnim otvaranjem javnih diskusija, jačanjem Udruženja hrvatskih arhitekata i Hrvatske komore arhitekata, sve češće se čuju jasniji istupi o pojedinim negativnim procesima o planiranju prostora, o neadekvatnoj zakonskoj regulativi, legalizaciji koja nije provela istovremeni proces sanacije prostora itd.

Što mislite o naselju Novi Jelkovec i o naselju Špansko – Oranice?

Krajem devedestih godina prošlog stoljeća i u prvoj dekadi ovog, intenzivirala se je gradnja u početku prvenstveno obiteljskih kuća s više stanova i tzv. „urbanih vila“ ali i urbanističkim planiranjem novih stambenih naselja. Urbanističkom planiranju novih stambenih naselja prethodili su javni urbanističko-arhitektonski natječaji kojima su se željela dobiti najbolja rješenja prostorno-funkcionalno a i oblikovne organizacije naselja.

Naselja Novi Jelkovec, ranije poznato kao Sopnica Jelkovec, i Špansko-Oranice nastala su po posve drugom modelu planiranja i realizacije i u drugačijim uvjetima od naselja Vrbani III. Nastali su sustavu POS-a tj. društveno poticane stambene izgradnje po određenim normativima i standardima stana. Značajno je to da su obje lokacije prije bile 1/1 u vlasništvu jednog vlasnika, naime grada ili države, za razliku Vrbana III. gdje se radilo o stotinama privatnih vlasnika zemljišta te da su planiranje, projektiranje zgrada i izvedba bili dio cjelovitog procesa. Za ta naselja izrađeni su Detaljni planovi (DUP) tj. planovi kojima su svi elementi bili detaljno razrađeni: stambene zgrade, zgrade društvenih sadržaja itd, a to uključuje i elemente javnog prostora, pejsažno uređenje i sl.

U slučaju naselja Vrbana III. situacija je bila drugačija, odnosno GUP-om grada Zagreba bila je propisana drugačija procedura tj. izrada samo Urbanističkog plana uređenja (UPU). Tim su planom samo bojom bile određene pojedine zone određene namjene i postupka realizacije ali ne i detaljan način izgradnje i uređenja prostora.

Prema Urbanističkom planu uređenja postojao je prostor veće slobode u realizaciji, a ta fleksibilnost ponekad zloupotrebljena.

Potom, u naselju Novi Jelkovec projektiranje pojedinih zgrada povjereno je arhitektonskim natječajem kvalitetnim arhitektima koji su se dokazivali u području stambene izgradnje i projektiranja zgrada društvenih sadržaja.

To naselje je kvalitetno planirano ali na potpuno krivo odabranoj i neprihvatljivoj lokaciji u središtu gospodarske zone Sesveta, na mjestu nekadašnje svinjogojske farme. Slična situacija je bila i s naseljem Hoto-vile planiranom u vlažnoj dolini u industrijskoj zoni Sv.Nedjelje. Kod oba naselja možemo govoriti o procesu „getoiziranja“ tj izoliranja u nekvalitetnom okruženju i s lošom prometnom povezanošću. Za naselje Novi Jelkovec upravo se promišlja o modelu provedbe socijalne inkluzije tj. socijalnog uključivanja pojedinih grupa stanovnika, kao i o modelu stanova za najam.

Stambeno naselje Špansko-Oranice izgrađeno je na lokaciji bivše vojarne na atraktivnoj lokaciji uz Ljubljansku aveniju, a prema prvonagrađenom radu arh. Zorana Hebara i njegovog tima iz Urbanističkog zavoda grada Zagreba iz 2003. Godine. Prema dostupnim podacima veličina naselja je cca. 20 hektara tj. nešto manja od Vrbana III., a predviđena gustoća stanovnika je 250 st/ha –slično i programu naselja Vrbani III, a što odgovara i prosječnoj gustoći naselja u Novom Zagrebu. Interesantna je činjenica da je, iako novo naselje – provedeno istraživanje u kojem su se stanovnici naselja izjašnjavali o urbanističkim obilježjima izgradnje u naselju: o prostornoj organizaciji naselja, tipologiji zgrada i njihovoj visini, društvenim namjenama u naselju i javnom prostoru. Prema objavljenim podacima u časopisu „Prostor“ najveći broj ispitanika, gotovo polovica njih, uglavnom je zadovoljan postojećim ambijentom stambenoga naselja , a gotovo 90% preferiraju zgrade do šest katova u naselju, dok se za nebodere odlučilo svega 5%. Obzirom na javne sadržaje u stambenim naseljima gotovo 70% stanovnika misli da su najvažniji edukacijski sadržaji, poput dječjih vrtića i škola dok ih većina oko 90% često koristi trgovačke sadržaje u naselju. Polovica stanovnika je zadovoljna javnim pješačkim površinama u naselju,a izrazitu važnost dali su dječjim igralištima, a najmanju parkovima za starije dobne skupine. Oko polovice stanovništva često koristi javne površine u naselju preko tjedna, a vikendom njih oko 60%. Nadalje većina stanovnika naselja Špansko-Oranice smatra da zbog što bolje iskoristivosti gradnje, investitori ponekad zanemaruju pješačke i perivojne površine u naselju.

Bilo bi interesantno sličnu anketu provesti i za stanovnike Vrbana III. kako bi dobili jasniju sliku o potrebama i stavu stanovnika prema danas postojećim i planiranim javnim površinama u naselju, kao i o eventualnom korištenju parkovnih površina prema Jarunskom jezeru ili planiranom sportskom kompleksu na istoku naselja.

Koji je osnovni problem s gradogradnjom u Hrvatskoj danas?

Ovdje bi mogli navesti više problema, a neki do njih su: nejasan koncept razvoja i buduća vizija grada koji potpuno izostaju i bivaju zanemareni; neshvaćeni novi procesi u društvu, životu i funkcioniranju grada, a što u konačnici utječe i na nov način planiranja i razvoj grada; neadekvatna zakonska regulativa i sustav planiranja u kojem lokalna uprava ne može utjecati na donošenje odluka o svom cjelovitom prostoru; arhitektonska politika prostora ili „apolitika“ dobro zamišljena ali u provedbi ostala na načelnoj razini i dug je put da se građani identificiraju s njom.

Potom tu su još i sektorska razdijeljenost prostora s često suprotnim stavovima, preko raznih ministarstava i agencija ne vodi k usklađenosti akcija u prostoru i skladnom ili održivom razvoju, a gradogradnja i sagledavanje budućnosti urbanih područja su dio toga; česte promjene vlasti i ministara uzrokuju stalne promjene zakonske regulative i propisa; odvojenost grada od regije i isto tako planiranje koje je često bez koordiniranja; izostalo regionalno sagledavanje prostora grada i njegovog utjecajnog prostora. Naime, često je bitnija tehnika tj. kako nešto crtati ili planirati, nego koncept razvoja urbanog prostora.

Tu su još i izostanak, nepostojanje jasne stambene politike.

Gradske planerske institucije s velikim znanjem i kontinuitetom su u tranzicijskom i poslijeratnom razdoblju raspuštene, a izrada urbanističkih planova prepuštena je tržištu i postupku javne nabave s najnižom cijenom kao da se radi o potrošnom uredskom materijalu a ne o našem najvažnijem resursu - prostoru… Godinama nisu uvažavani iskustvo i reference planera nego najniža cijena projekta ili plana, tako da su u područje planiranja ušli mali privatni biroi i često osobe bez iskustva u tom području, a društvo plaća veliku cijenu kao posljedicu takvog sustava.



Od problema izdvojiti se mogu i činjenice da je bitnije u provedbi od strane referenata slijepo poštivanje često neusklađenih propisa od logike prostora i isto takvih logičnih procesa koji se odvijaju u gradu, potom loša administrativna podjela tj. grad se planira po nelogičnim, često izbornim, granicama grada, a ne po funkcionalnom smislenom ili utjecajnom prostoru, uz činjenicu da demografski grad stagnira ali se prostori za razvoj i dalje nepotrebno povećavaju te se općenito ne vodi dovoljna briga o zaštiti prostora, o ključnim resursima kao što su npr. vodonosnici i pitka voda.

Biste li stanovali u naselju Vrbani III.?

Naselje Vrbani III. ima sve potrebne sadržaje za svakodnevni kvalitetni život, pomalo se formira i zajedništvo stanovništva, a naselje je i dobro povezano tramvajskom i autobusnom mrežom s gradom. Bez obzira na neke ekscese u gradnji naselje još uvijek ima ujednačeno humano mjerilo, a u neposrednoj blizini se nalazi sportsko rekreacijski park Jarun velikog potencijala. Obzirom na sve to, vrlo rado bih stanovao u naselju Vrbani III. To bih shvatio i kao dio vlastite edukacije i budućeg iskustva jer planom se mogu dati samo smjernice razvoja, a realizacija i stvarni život posve su nešto drugo. Puno toga ovisi i o samim stanovnicima, njihovom sastavu, njihovoj svijesti, organiziranosti i aktivnosti.


Objavljeno u sklopu temata “Novi zagrebački kvartovi" u Zarezu od 18. prosinca 2014.
U 2014. godini programom NOVI KVARTOVI tematizirani su novi, cjelovito projektirani i izvedeni zagrebačkeikvartovi, s naglaskom na Novi Jelkovec i Vrbane III.



izvor: Novi kvartovi i DAZ

Komentari

Trenutno nema komentara.
  • Share |

BRZA PRETRAGA

POKROVITELJI

Vorwerk
-
-