KAMEN U GRADITELJSTVU
Od svog postanka čovjek kamen koristi kao ukras, alat, oružje, građevni materijal.
Kamen (stijena), po elementarnoj petrografskoj klasifikaciji dijeli se na tri tipa: eruptivni, nastalo konsolidacijom rastopljene stijene ili magme, sedimentni, nastao taloženjem u vodi ili kopnu, i metamorfni nastao preobrazbom, kristalizacijom već postojećih stijena, eruptiva i sedimenata, uslijed visokih temperatura i pritiska.
Granice u složenom geološkom postanku formiranja stijena nisu uvijek jasno izražene, tako da su mnoge stijene, u stvari, između pješčenjaka i mramora ili mramora i granita.
Moderni sustav klasifikacije je obuhvatniji, pa navodi niz atributa koji uključuju grupu po postanku, petrografsko ime, geološku starost, uvjete nastanka, lokalno ime, nalazište, boju, tvrdoću, prirodna svojstva.
Eruptivne stijene
Eruptivne , magmatske stijene, nastale su kristalizacijom ili skrućivanjem magme, lave.
Sastoje se od kisika, aluminija, željeza, magnezija, kalcija, natrija, kalija, a najviše silikatnih minerala, jer je silicij vezan za sve metale stvarajući silikatne spojeve (kvarc). Prema mjestu, načinu postanka i strukturi dijelimo ih na dubinske ili intruzivne (plutoniti), nastale duboko u unutrašnjosti kamene kore (granit, stjenit, diorit, gabro), i površinske ili efuzivne (vulkaniti) kao rezultat vulkanske uktivnosti (andezit, bazalt, porfir).
Od eruptivnih stijena u graditeljstvu koristimo bazalt, porfire, granite, serpetine. Odličan su građevni materijal zbog svoje tvrdoće, postojanosti, trajnosti, pa se koriste pretežno za vanjske prostore, poput pješačkih površina, popločavanje ulica, oblaganje fasada u zgradarstvu, izradu gabiona, itd. Zrnate su strukture i često se koriste i u interijerima zbog velikog raspona boja i tekstura.
Sedimentne stijene
Sedimentne, taložne, stijene nastale su slijeganjem mineralnog materijala.
Uslijed razaranja površinskih dijelova zemljine kore, djelovanja vjetra i vode, i mehaničkom geološkom aktivnošću, slijeganje čvrstih čestica rastresitog materijala stvorilo je pješčenjake, kvarcite, prapore i glinaste materijale (mehanički sedimenti). Taloženjem otopljenih mineralnih tvari posredno i neposredno (kemijski i organogeni sedimenti), životinjskog i biljnog porijekla pretežno na morskom dnu, nastaju vapnenci i travertini. Zbog različitosti u tehničkih karakteristikama, npr. tvrdoće, rezistentnosti, itd., među pojedinim vrstama, sedimentne stijene koriste se u graditeljstvu podjednako u eksterieru i u interijeru, s razlikom da su za eksterijer poželjne veće debljine.
Metamorfne stijene
Metamorfne stijene nastale su preobrazbom eruptivnih i sedimentnih stijena, uzrokovanom određenim fizikalno kemijskim procesima izmjene temperature, tlaka, plinova, para, vodenih otopina. U tim uvjetima dolazi do promjene kristaličnih struktura, pa primjerice od kvarcnih vapnenaca nastaje kvarcit, ili od vapnenaca ili dolomita nastaje mramor.
Mramori su najčešće korištena metamorfna stijena za graditeljstvo. Sastoje se od kalcita u kombinaciji sa drugim mineralima koji im daju karakterističnu vensku strukturu. Zbog velikog raspona boja, uzoraka i mogućnosti raznih površinskih obrada, najprihvatljiviji su za interijere.
Umjetni kamen
Kroz povijest umjetni kamen javljao se više kao slikarska dekoracija, a u sedamnaestom stoljeću imitacija mramora dobivala se is smjese finog gipsa, miješanog sa ljepilima i pigmentom. Razne tehnike uključivale su nanašanje na žbuku, poliranje, kao vezno sredstvo između manjih mramornih komada ili mozaik.
Danas koristimo umjetni kamen koji nastaje tehnološkim procesom formiranja blokova pod visokim pritiskom, miješajem mljevenog prirodnog kamena (mramor ili kvarc) sa umjetnim smolama i sintetskim ljepilima čime nastaje materijal iznimnih tehničkih karakteristika, manje specifične težine od prirodnog kamena i velike tvrdoće. Iz blokova se reže klasičnim metodama u ploče. Udio prirodnog kamena je oko 95%, a zbog dodatka smole, materijal je otporniji na mehanička i kemijska oštećenja od prirodnog kamena. Pogodan je primjerice za izradu klupčica i kuhinjskih ploča zbog smanjenih mogućnosti upijanja.
Eksploatacija kamena za graditeljstvo vrši se u kamenolomima, vađenjem iz stijenske mase primjenom specifičnih rudarskih tehnika. Minirajem, cijepanjem, lomljenjem dobivamo tehnički kamen, dok odvajanjem i rezanjem u blokove, a potom u ploče, arhitektonski.
Vrste obrada su mljevenje i usitnjavanje za tehnički kamen, dok tesanje, rezanje, glačanje, poliranje, štokanje, antikiranje, paljenje (graniti), tretiranje kiselinom, itd.
Izbor pojedine vrste ovisi o tehničkim karakteristikama i mjestu ugradnje u građevini. Komercijalne debljine koje danas koristimo su jedan, dva, tri, ili više centimetara u pločama, i tzv. masivi u debljinama deset i više cm. Ploče od jednog centimetra, skoro u pravilu, dimenzija su 30x30 cm ili 40x40 cm, takozvane marmete, korištene u interijerima, ili veće ploče ljepljene na saćastu aluminijsku podkonstrukciju, pogodne za izvedbu fasada i zidnih ploha gdje se traži smanjena težina zbog mogućnosti ovješenja. Ploče od dva i tri cm najčešća su korištena debljina, za interijer i eksterijer, kao podovi, stube, zidne plohe, klupčice, špalete otvora, fasade, itd. Veće debljine i masive koristimo kao konstitutivni dio građevine, iz estetskih razloga ili potrebe za većom trajnošću.
Tekst: Zoran Barlović