• PRINT
  • E-MAIL
A A A
novosti

Arhitektonsko-ruralni putopis (2.dio)

U prošlom nastavku krenuli smo od Zagreba na sjever putem ekosela i posjetili mađarski Galgafarm. Nastavljamo ulaskom u Slovačku.
Arhitekt Veljko Armano Linta podijelit će s nama nesvakidašnji putopis. Na putu do Finske nije obilazio gradove, kao većina (nas), već se bazirao isključivo na sela, ili konkretnije, ekosela.

Kad smo željni kulture i arhitekture, putujemo u velike gradove. Kad smo željni zraka i avanture, putujemo u prirodu. Ali ovaj putopis o pet ekosela između Hrvatske i Finske pokazuje nam koliko propuštamo kad preskačemo ruralni prostor, kako geografski tako i mentalno.


Zaježka
(130km S-SZ od Galgafarma)

Kasno popodne istoga dana pronašli smo seoce zvano Zaježová na jugu Slovačke te smo vozeći makadamom uzbrdo došli u brežuljkast krajolik posut nekolicinom kuća koje su pripadale eko-zajednici zvanoj Zaježka. Za razliku od Galgafarma, Zaježka nije vezana zajedničkim biznisom, niti je kontinuirani posjed, ali se vrti oko četiriju nevladinih udruga. Kuće i parcele jako se razlikuju veličinom, stilom, načinom održavanja i pravnim statusom. Ali od svih vrsta različitosti, najviše upada u oči različitost ljudi. Iz različitih su država, ima inozemenih volontera koji sudjeluju u programima i festivalima, a i dosta je djece različitog uzrasta.
Dok smo, pod vodstvom prijateljskih domaćina, obilazili Zaježku promatrajući tu raznolikost i pitajući ljude kako su došli onamo, Zaježka nam se sve više činila poput mjesta za eksperimentiranje s načinima života koji su različiti od uobičajenoga gradskog života. Mnogi su ovamo došli pobjeći od civilizacije koja im se činila besmislenom, ili od besmislenog stila života, kako bi počeli posve iznova. Valjalo je promijeniti pristup radu, osobnom životu i životu zajednice, ali i značenju – osjećanju – riječi dom (u smislu mjesta i u smislu sebstva). Nije uvijek bilo lako. Često je to značilo da sve – od građenja do instalaterskih radova i poljoprivrede – treba napraviti brzo, jeftino i na uradi-sam način, bez puno iskustva i prihoda. Zato je ono što nedostaje u pogledu resursa, znanja i planiranja trebalo zamijeniti hrabrošću, improvizacijom, ustrajnošću te mentalnom i fizičkom kondicijom za ulaganje puno vremena i energije u popravke i ponavljanje koraka.
Ali najveći resurs koji su ti ljudi imali prilikom nadilaženja izazova na odabranom neutabanom putu bio je resurs međusobne podrške članova zajednice. Postojala je zajednička ljubav spram nisko-tehnoloških ekoloških rješenja, spram osobne slobode i života u prirodnom okruženju.Ljudi su si međusobno pomagali u radu i nisu oklijevali tražiti pomoć (pa smo se tako dospijeli suočiti s vlastitim strahom od visina dok smo pomagali pokriti nedovršenu kuću od slame ceradom).Jednako je bitno i to što su ljudi zajedno slavili (pa smo tako navečer završili oko vatre u dvorištu naših dragih i otvorenih domaćina).


Kuća od slame, Zaježka

Što se tiče udobnosti, Zaježka se jako razlikovala od Galgafarma. Jedna od kuća bila je slamnata koliba od 25m2, bez tekuće vode i hladnjaka, s drukčijim pristupom prostornoj udobnosti: «Djeca vole mala, skučena mjesta u koja odrasli ne mogu ući pa ćemo im umjesto soba napraviti mini galeriju.» Ali to je bila slika jednog trenutka.Činilo se da je prostor Zaježke u stalnoj mijeni i teško je predvidjeti kako će koja kuća izgledati kroz nekoliko godina.
Idućeg nam je jutra naš domaćin pokazao ostale načine na koje je njegova zajednica doprinosila članovima:

• Skladište za hranu kupljenu na veliko, čime se značajno smanjuje cijena robe. Temelji se na povjerenju: Ljudi u bilježnicu upisuju količinu koju su uzeli iz velikih vreća i ormara te u skladu s tim ostavljaju novac.
• Skladište za razmjenu rabljene odjeće, uglavnom donirane iz grada.
• Neformalni «šumski» vrtić, koji se nalazi u istoj zgradi u kojoj su skladišta. Zajednica je unajmila cijelu zgradu te je polako popravlja prijavljujući se na natječaje za sufinanciranje.
• Škola koju vode članovi zajednice, s obnovljenim učionicama i didaktičkim dvorištem. Škola je nekoć bila zatvorena zbog manjka učenika u ovom raseljenom području. No djecu iz novopridošlih obitelji sada obrazuju predani učitelji za niže razrede.
• Autobusna stanica koju je izgradila zajednica i koja sadrži poštanske sandučiće seljana.
• Nogometno igralište u izgradnji.


Polje s ognjištem kraj centra za radionice, Zaježka

Na kraju smo posjetili sklop ekološki renoviranih zgrada koje čine centar za radionice i ekološka/duhovna povlačenja. Neki članovi eko zajednice ovdje žive i/ili održavaju radionice i tečajeve, ali to nije u punom smislu riječi društveni centar zajednice, baš kao što ni «selo» nije kontinuirano područje. Prostori se iznajmljuju organizatorima događanja i radionica. Sadržaji uključuju seminarsku dvoranu, čajanu, saunu, staklenik, pa čak i tamnu komoru za građane iscrpljene od posla koji dolaze provesti nekoliko dana/tjedana u samoći.
Prostorno, materijalno i društveno, Zaježka se doima poput jako fluidne pojave koju je teško opisati zajedničkim nazivnicima.Ali u potrazi za smislenim postojanjem, to je možda jednako normalno kao činjenica da postoji više pitanja nego odgovora.

Dok smo se vozili prema Banskoj Bistrici, razmišljao sam o tome kao bi se moglo svladati financijske, logističke i društvene izazove građenja smislene egzistencije od nule. Misli su me vukle ka Galgafarmu i njihovom planiranju koje je prethodilo akciji.S druge strane, činilo mi se da je praksa pokušaja i pogrešaka sastavni dio Zaježke i onoga što je njezinim članovima potrebno za rast, barem u ovoj fazi.Poput neprestanog eksperimenta koji je koristan puno širem krugu ljudi zahvaljujući uvidima i nadahnuću koji iz njega izviru.


Krunai (1250km S-SI od Zaježke)


Kuća na jednom od obiteljskih imanja, Krunai

Dolaskom u Zaježku bili smo se oprostili od Panonske nizine, a prolaskom kroz Tatre došli smo do ogromne Sjevernoeuropske nizine. Provezli smo se istočnom Poljskom i prespavali u Białystoku da bismo idućeg dana ostavili Nizinu za sobom i došli nadomak treće eko-zajednice. Bio je to Krunai u Litvi, 40km sjeverozapadno od Vilniusa. No naši su nas domaćini najprije primili u svoj latino plesni krug u Vilniusu (bio je to šok, ali i jako dobar način da se povežemo, a i da se protegnemo nakon dva dana vožnje) te su nas odveli do čarobnog umjetničkog pansiona u mjestu Kernavė, gdje smo prenoćili.
Idućeg smo jutra doručkovali u njihovoj «Kući duše», na velikom imanju (oko 1ha) okruženom prekrasnim livadama i šumama. Kuća je, kao što smo već navikli, bila od slame, s drvenom nosivom konstrukcijom. Već su je tri godine gradili, a ovo je bila prva godina da su je dovoljno dovršili da mogu stanovati u njoj (velika promjena u odnosu na kamp-kućicu u kojoj su živjeli tijekom građenja). Kuća je velika (oko 300m2), s izdašnim prostorom slobodnog tlocrta i puno prirodnog svjetla jer je naši domaćini nisu gradili samo s namjerom stanovanja, nego i održavanja radionica, ali i sastanaka i proslava za cijelu eko-zajednicu. Rekli su nam da je kuća prostor koji omogućava čovjeku da se poveže s prirodom i sa svojim dubljim sebstvom, stvarajući pritom prilike za dijeljenje s drugima. «Upravo tako», pomislih.
Bilo nam je neobično što se radi o ekoselu, a u okolici ne vidimo nikakve kuće.Ali to nije bila slučajnost.Parcela naših domaćina bila je dovoljno velika da osigura život obitelji s djecom, i što se tiče osnovnih životnih potreba, i što se tiče psihološke uronjenosti u prirodne ritmove. To je bilo u skladu s načelima veleposjeda na rodnoj zemlji, kako ih je opisao Vladimir Megre u knjigama iz serije «Zvonki cedar ruski» između 1996. i 2010. godine. Knjige su nadahnule prve žitelje ekosela Krunai da kupe velike parcele i sagrade male, nisko-tehnološke, ekološke kuće, dovoljno daleko da se iz jedne ne vidi druga. Naši su nam domaćini rekli da su ti pioniri nastojali potpuno preoblikovati svoj način života, smanjiti sve oblike konzumacije na minimum (uključujući i nekorištenje električne struje!), i prekinuti većinu odnosa s gradovima, sve s namjerom podizanja nove generacije koja će se ponovno ujediniti s Majkom Prirodom. No nije potrajalo. Nakon nekog vremena, obitelji su se malo po malo odselile, a velike su parcele stavljene na prodaju.


Polje žitarica kao dio obiteljskog imanja, Krunai

Naši su domaćini kupili jednu takvu parcelu, i nisu bili jedini: Dok smo se šetali, vidjeli smo još novih drvenih i slamnatih kuća, kao i neke u izgradnji. Međutim, ti su novi «veleposjednici» drukčiji od pionira. Kuće su im veće i udobnije, a ciljevi manje «radikalni». U redu im je živjeti u gradu dok grade kuću i polako prelaze na život na selu, kao što im je u redu raditi u gradu ili držati tečajeve u gradu (poput naših domaćina), ili raditi u stilu slobodnih strijelaca s povremenim posjetima gradu (a grad uglavnom znači Vilnius). Naravno, budući da su kuće toliko udaljene, svaka se kuća mora sama pobrinuti za svoje otpadne vode (obično pomoću septičkih jama) i proizvodnju energije (obično drvom za ogrjev, i strujom iz mreže).
Žitelji Krunaija traže sklad i ravnotežu koju pruža uronjenost u prirodu te su za taj zadatak pronašli prekrasno mjesto. (I mene je začarala ta flora, fauna, tišina i mirisi koji kao da su povezivali tisućljeća.) No čini se da praktično pristupaju tome, idući korak po korak, sa što manjim rizikom, i s predanošću osobnom razvoju. Vidjet ćemo hoće li «susjedstvo» narasti na više od desetak domaćinstava i hoće li se pretvoriti u zajednicu u punom smislu riječi. Kuća Duše naših domaćina, i njihov cilj da ugoste događanja koja zbližavaju zajednicu, mogli bi odigradti važnu ulogu u stvaranju društvenog «morta». Oni to vide i kao dio stvaranja praktičnijeg «morta»: proizvodnje vlastite hrane i malog lokalnog gospodarstva koje se temelji na prirodnom graditeljstvu i preradi hrane. Pritom će možda biti korisno i stvoriti zadrugu, knjižnicu alata, banku vremena i tako dalje.Ali čini se da «praktični veleposjednici» Krunaija nikamo ne žure i to je u redu.


Lilleoru (590km S od Krunaija)

Kako je krajobraz postajao sve zimzeleniji, potezi šume unutar prostranih polja pretvorili su se u poteze polja unutar ogromnih šumskih prostranstava. I svijetli dio dana se «rasprostranio» pa smo uveče četvrtog dana putovanja mogli i vidjeti četvrto ekoselo na našem programu čim smo došli u njega.
Za razliku od ostalih ekosela koja smo posjetili, Lilleoru – 20 kilometara od Tallinna u Estoniji – na okupu ponajviše drži zajednički duhovni put. Njegovih šezdesetak žitelja čine sljedbenici duhovnog učitelja koji se zove Ingvar Villido. On drži tečajeve Umijeća svjesne promjene i Kriya joge. Prvotni impuls za stvaranjem ekosela također je došao kroz njega, nakon što je na poklon dobio veliki močvarni posjed. Danas to područje nimalo ne nalikuje na močvaru. Sa svake strane glavne ulice nalaze se parcele popunjene obiteljskim kućama (a uskoro će se urediti još parcela). Na malom brdu nalazi se sveti perivoj, a oko njega se nalaze povrtnjaci, staklenici i šume.


Spiralna kuća, Lilleoru

Od svih ekosela koje smo vidjeli, u ovom sam osjećao najsnažniju namjeru fizičkog oblikovanja prostora kao izraza zajedničkog svjetonazora. Perivoj «Cvijet života» je velik, a temelji se na preciznoj «duhovnoj» geometriji. Kuće su velike, u različitim bojama i raznolikim vizualno dojmljivim oblicima (npr. spiralnim), a stoje usred velikih parcela s pokošenom travom.Nova zgrada Škole praktične svjesnosti također je prilično velika zgrada, projektirana u «suvremenom» arhitektonskom stilu (trebala bi se dovršiti 2018.). U nastanku je bilo i malo umjetno jezero, a iskopanom zemljom su namjeravali stvoriti novi brijeg, na koji će možda doći gledalište teatra.
Kuća našeg ljubaznog domaćina bila je – po običaju – od slame s drvenom nosivom konstrukcijom. Ali razlikovala se od ostalih koje smo vidjeli i u kojima smo boravili od početka našega putovanja. Bila je veća, s preciznom završnom izvedbom koja nije odavala ručni rad, a stil, namještaj i opća atmosfera bili su sličniji suvremenoj arhitekturi i dizajnu interijera, samo na otkačeniji i organičan način. Kuće su bile opremljene svim sadržajima tipičnim za suvremeni gradski život, a u garažama su bili auti jer većina žitelja radi u Tallinnu. Saznali smo da uglavnom samo oni koji si ne mogu priuštiti građevinske tvrtke sami grade kuće.
Donekle mi se činilo da smo u tipičnom predgrađu kulturnih kreativaca, samo sagrađenom od materijala koji su više ekološki. Većina parcela ima ograde i nije uronjena u prirodu.Ograda ide i oko sela.Sve su komunalije individualne. Grijanje je na dizalice topline i biomasu, električna struja iz mreže. Postoji i ulična rasvjeta, općinski odvoz smeća i dostava pošte.


Sveti perivoj “Cvijet života”, Lilleoru

Iako postoji i razvija se, organska poljoprivreda utemeljena na permakulturnim načelima nije u fokusu ekosela ništa više od prirodnoga graditeljstva. Glavni je fokus međuljudska podrška na putu širenja svjesnosti i stvaranja prilike da i posjetitelji krenu tim putem. Čini se da je zajednica dobro strukturirana, s pravilima o pristupanju, vođenju i odlučivanju. Jedinstveni svjetonazor je pojednostavljivao život, ali smo saznali da se obitelji u kojima neki članovi nisu Ingvarovi sljedbenici suočavaju s velikim izazovima. Ostalima je bilo lakše: u slučaju da se neki sukob ne uspije razriješiti, svi su znali da je tu duhovni vođa ovlašten donijeti konačnu odluku o svakom pitanju. To je bio jedini element koji mi je čudno sjeo: Što bi se dogodilo da nema Ingvara?


U SLJEDEĆEM NASTAVKU: Posljednje ekoselo na putu prema sjeveru, i nastavak puta drugim sredstvima!

Arhitektonsko-ruralni putopis (1.dio) - Od ideje o posjetu ekoselima do mađarskog Galgafarma


Komentari

Trenutno nema komentara.
  • Share |

BRZA PRETRAGA

POKROVITELJI

Velux
-
-